Aspekt, Bohm, Pribramove teorije o novoj fizici poljuljavaju principe tradicionalne znanosti: od subatomskih čestica do divovskih galaksija, sve je beskonačno mali dio i ukupnosti “Svega”.1982. istraživački tim sa Sveučilišta u Parizu, predvođen fizičarom Alainom Aspectom, proveo je možda najvažniji eksperiment 20. stoljeća. Aspect i njegov tim otkrili su da podvrgavajući subatomske čestice poput elektrona određenim uvjetima, oni mogu trenutno međusobno komunicirati bez obzira na udaljenost koja ih razdvaja, bilo da je to 10 metara ili 10 milijardi kilometara. Kao da svaka pojedinačna čestica točno zna što sve ostale rade.
Fenomen koji se može objasniti samo na dva načina: ili se Einsteinova teorija – koja isključuje mogućnost komunikacije brže od svjetlosti – smatra pogrešnom ili su subatomske čestice povezane ne-lokalno.
Većina fizičara poriče mogućnost pojava koje premašuju brzinu svjetlosti, ali Aspectov eksperiment revolucionira postulat, dokazujući da veza između subatomskih čestica zapravo nije lokalna. David Bohm, poznati fizičar sa Sveučilišta u Londonu, koji je nedavno preminuo, tvrdio je da Aspectova otkrića impliciraju nepostojanje objektivne stvarnosti. To će reći da je, unatoč prividnoj čvrstoći, Svemir zapravo duh, gigantski i lijepo detaljni hologram.
Hologrami, dio i cjelina
Da bismo razumjeli Bohmovu zapanjujuću izjavu, pogledajmo prirodu holograma. Hologram je trodimenzionalna fotografija izrađena uz pomoć lasera: objekt koji se fotografira prvo je uronjen u svjetlost laserske zrake, a zatim se druga laserska zraka odbija od reflektirane svjetlosti prve i rezultirajućeg uzorka s područja smetnje na mjestu susreta dviju zraka utisnute su u fotografski film. Kada se film razvije, vidljiv je samo splet svijetlih i tamnih linija, ali osvijetljen drugom laserskom zrakom pojavljuje se izvorni subjekt. Trodimenzionalnost nije jedina zanimljiva značajka holograma: ako se hologram ruže prepolovi, a zatim osvijetli laserom, ispada da svaka polovica još uvijek sadrži cijelu sliku ruže. Čak i ako nastavimo dijeliti dvije polovice, vidjet ćemo da će svaki maleni fragment filma uvijek sadržavati manju, ali netaknutu verziju iste slike. Za razliku od uobičajenih fotografija, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje netaknuti hologram (zapravo nije “sve”, jer će slika biti manja i manje jasna – napomena urednika). To otvara novo razumijevanje koncepata organizacije i poretka.
Žaba, atom i ruža
Većinu svog tijeka zapadna je znanost djelovala pod pretpostavkom da je najbolji način da se razumije fizički fenomen, bio on žaba ili atom, bio njegov seciranje i proučavanje njegovih različitih dijelova. Hologrami nas uče da neke pojave mogu biti izvan ovog pristupa. Bohm je to osjetio otvarajući put za razumijevanje otkrića profesora Aspecta.
Za Bohma razlog zašto subatomske čestice ostaju u kontaktu bez obzira na udaljenost koja ih razdvaja leži u činjenici da je njihovo razdvajanje iluzija. Zapravo je bio uvjeren da na dubljoj razini stvarnosti takve čestice nisu pojedinačni entiteti, već produžeci istog temeljnog “organizma”. Bohm je pojednostavio s primjerom: zamislite akvarij u kojem se nalazi riba.
Zamislite da se akvarij ne vidi izravno, već samo kroz dvije kamere, jednu smještenu sprijeda, a drugu sa strane akvarija.
Gledajući dva televizijska monitora možemo pomisliti da su ribe dvije zasebne cjeline, različit položaj kamera zapravo će nam dati dvije malo drugačije slike. Ali, nastavljajući promatrati dvije ribe, na kraju ćemo shvatiti da postoji određena veza između njih: kad se jedna okrene, okreće se i druga; kad jedan pogleda ispred sebe, drugi će pogledati postrance. Nisu svjesni stvarne svrhe eksperimenta, mogli bismo vjerovati da dvije ribe međusobno komuniciraju, trenutno i tajanstveno. Prema Bohmu, ponašanje subatomskih čestica ukazuje na to da postoji razina stvarnosti koje nismo svjesni, dimenzija koja nadilazi našu. Ako nam se subatomske čestice čine odvojenima, to je zato što smo u stanju vidjeti samo dio njihove stvarnosti, oni nisu odvojeni “dijelovi”, već aspekti dublje i temeljnije jedinice, koja je u konačnici jednako holografska i nedjeljiva kao i naša ruža. A budući da se sve u fizičkoj stvarnosti sastoji od tih “slika”, proizlazi da je sam Svemir projekcija, hologram.
Kozmičko skladište
Uz svoju iluzornu prirodu, ovaj bi svemir imao i druge nevjerojatne karakteristike: ako je razdvajanje subatomskih čestica samo prividno, to znači da su na dubljoj razini sve stvari beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu povezani su sa subatomskim česticama koje čine svaki plivajući losos, svako kucajuće srce i svaku zvijezdu koja sja na nebu. Sve se u sve prožima. Iako ljudska priroda pokušava kategorizirati, klasificirati i podijeliti različite pojave, svaka je podjela nužno umjetna i cijela priroda nije ništa drugo do golema neprekinuta mreža.
U holografskom svemiru čak ni vrijeme i prostor više ne bi bili temeljni principi. Koncepti poput lokacije razbijaju se u svemiru u kojem ništa doista nije odvojeno od ostatka, pa bi čak i trodimenzionalno vrijeme i prostor (poput slika riba na TV monitorima) trebalo tumačiti kao puke projekcije složenijeg sustava. Na svojoj najdubljoj razini, stvarnost nije ništa drugo do vrsta super-holograma u kojem istodobno koegzistiraju prošlost, sadašnjost i budućnost. Uz odgovarajuće postavljene alate, jednog dana možemo se gurnuti na tu razinu stvarnosti i shvatiti scene iz davno zaboravljene prošlosti. Što još superhologram može sadržavati, ostaje pitanje bez odgovora. Hipotetski, pod pretpostavkom da postoji, trebao bi sadržavati svaku pojedinu subatomsku česticu koja jest, bila je i bit će, kao i svaku moguću konfiguraciju materije i energije: od pahuljica do zvijezda, od kitova do gama zraka. Trebali bismo ga zamisliti kao svojevrsno kozmičko skladište Svega što Postoji. Bohm je čak išao toliko daleko da je pretpostavio da super-holografska razina stvarnosti ne može biti ništa drugo do jednostavna srednja faza nakon koje će biti skriven beskonačnost daljnjeg razvoja.
Budući da se pojam hologram obično odnosi na statičnu sliku koja se ne podudara s dinamičnom i trajno aktivnom prirodom našeg svemira, Bohm je radije opisao Svemir pojmom “holopokret”. Tvrditi da svaki pojedini dio holografskog filma sadrži sve informacije koje posjeduje netaknuti film jednostavno znači reći da se informacije distribuiraju ne-lokalno. Ako je točno da je Svemir organiziran prema holografskim načelima, pretpostavlja se da i on ima nelokalna svojstva i stoga svaka postojeća čestica u sebi sadrži cijelu sliku. S obzirom na pretpostavku, sve manifestacije života dolaze iz jednog izvora uzročnosti koji uključuje svaki atom Svemira. Od subatomskih čestica do divovskih galaksija, sve je istodobno beskonačno mali dio i sveukupnost “svega”.
Milijarde informacija …
Radeći na polju istraživanja moždanih funkcija, neurofiziolog Karl Pribram sa Sveučilišta Stanford također se uvjerio u holografsku prirodu stvarnosti. Brojne studije, provedene na štakorima dvadesetih godina, pokazale su da sjećanja nisu ograničena na određena područja mozga: međutim, iz eksperimenata nitko nije mogao objasniti koji je mehanizam omogućio mozgu da zadrži sjećanja, sve dok se Pribram nije primijenio na ovom polju koncepti holografije. Vjeruje da se sjećanja ne pohranjuju u neuronima ili malim nakupinama neurona, već u uzorcima živčanih impulsa koji se presijecaju kroz mozak, baš kao i uzorci laserskih zraka koji se sijeku po cijelom području filmskog ulomka. koja sadrži holografsku sliku.
Dakle, mozak sam funkcionira kao hologram i Pribramova teorija objasnila bi kako mozak uspijeva zadržati tako veliku količinu uspomena u tako ograničenom prostoru. Čovjek može pohraniti oko 10 milijardi informacija tijekom prosječnog životnog vijeka (približno ekvivalent pet izdanja Treccanijeve enciklopedije!). Suprotno tome, otkriveno je da hologrami imaju iznenađujuću mogućnost pohrane, zapravo promjenom kuta pod kojim dvije laserske zrake udaraju u fotografski film, milijarde informacija mogu se nakupiti u jednom kubnom centimetru prostora.
… Ali čak i ideja
Naša nevjerojatna sposobnost da brzo dohvatimo bilo koju informaciju iz ogromnog skladišta mozga lakše je objasniti, pod pretpostavkom da radi prema holografskim načelima. Beskorisno je, dakle, pregledavati labirint gigantske cerebralne abecedne arhive, jer se čini da su svaki fragmenti informacija uvjek trenutno povezani sa svim ostalima: to je možda najveći primjer u prirodi sustava unakrsne korelacije. U Pribramovoj hipotezi analizira se sposobnost mozga da prevede lavinu svjetlosnih i zvučnih frekvencija itd. primljena putem osjetila, u konkretnom svijetu percepcija. Kodiranje i dekodiranje frekvencija upravo je ono što hologram najbolje uspijeva, služeći kao prijevodni alat za pretvaranje mase besmislenih frekvencija u koherentnu sliku: mozak koristi iste holografske principe za matematičku pretvorbu primljenih frekvencija u unutarnju percepciju.
Postoji impresivna količina znanstvenih podataka koji potvrđuju Pribramovu teoriju, a koju danas dijele mnogi drugi neurofiziolozi. Italijansko-argentinski istraživač Hugo Zucarelli primijenio je holografski model na akustične pojave, zaintrigiran činjenicom da ljudi mogu pronaći izvor zvuka bez okretanja glave, čak i ako su gluhi na jedno uho. Kao rezultat toga, svako naše osjetilo osjetljivo je na mnogo širu raznolikost frekvencija. Na primjer: naš je vizualni sustav osjetljiv na zvučne frekvencije, naš njuh također opaža takozvane “osmičke frekvencije”, a čak su i biološke stanice osjetljive na širok raspon frekvencija. Takva otkrića sugeriraju da se takve frekvencije mogu pregledavati i dijeliti samo u holografskom području svijesti.
Stvarnost? Ne postoji.
Ali najneverovatniji aspekt Pribramova holografskog mozga je ono što proizlazi iz njegove kombinacije s Bohmovom teorijom. Ako je konkretnost svijeta ništa više od sekundarne stvarnosti, a ono što postoji nije ništa drugo do holografski vrtlog frekvencija i ako je čak i mozak samo hologram koji odabire neke od tih frekvencija i pretvara ih u osjetilne percepcije, ono što ostaje od objektivne stvarnosti ? Jednostavno rečeno: ne postoji. Kao što tvrde istočne religije i filozofije, materijalni svijet je iluzija. I sami mislimo da smo fizički entiteti koji se kreću u fizičkom svijetu, ali sve je to čista iluzija. U stvarnosti smo svojevrsni “prijamnici” koji lebde u kaleidoskopskom moru frekvencija i ono što iz njih izlučujemo čarobno pretvaramo u fizičku stvarnost: jedan od milijardi “svjetova” koji postoje u super-hologramu. Ovaj upečatljivi novi koncept stvarnosti nazvan je “holografskom paradigmom” i premda ga je nekoliko znanstvenika pozdravilo sa skepticizmom, oduševio je mnoge druge. Mala, ali rastuća skupina istraživača vjeruje da je ovo najtočniji model stvarnosti koji je do danas postigla znanost. U Svemiru gdje su pojedinačni umovi zapravo nedjeljivi dijelovi holograma i sve je beskrajno međusobno povezano, takozvana “promijenjena stanja svijesti” mogla bi jednostavno biti prijelaz na višu holografsku razinu. Ako je um zapravo dio kontinuuma, labirint povezan ne samo sa svakim drugim postojećim ili postojećim umom, već i sa svakim atomom, organizmom ili zonom u prostranstvu svemira, a istodobno i činjenica da je sposoban upadati u ovaj labirint i prepustiti se iskustvima izvan tijela više se ne čini tako čudnim.
Svijest i vizualizacija
Holografska paradigma ima implikacije i na takozvane čiste znanosti, poput biologije. Keith Floyd, psiholog s koledža Virginia Intermont, istaknuo je da ako konkretnost stvarnosti nije ništa drugo do holografska iluzija, ne možemo više tvrditi da um stvara svijest (cogito ergo sum). Naprotiv, bila bi svijest ta koja stvara iluzorni osjećaj mozga, tijela i bilo kojeg drugog predmeta oko nas koji tumačimo kao “fizički”.
Takva revolucija u načinu na koji proučavamo biološke strukture potiče istraživače da tvrde da bi se i medicina i sve što znamo o procesu ozdravljenja transformirali holografskom paradigmom. Zapravo, ako prividna fizička struktura tijela nije ništa drugo do holografska projekcija svijesti, jasno je da je svatko od nas puno odgovorniji za svoje zdravlje nego što to trenutno znanje iz područja medicine prepoznaje. Ono što sada smatramo čudesnim iscjeljenjima zapravo bi moglo biti posljedica promjene stanja svijesti koja uzrokuje promjene na tjelesnom hologramu. Isto tako, može biti da su neke kontroverzne alternativne tehnike iscjeljenja poput “vizualizacije” toliko učinkovite jer su u holografskom domenu misli u osnovi stvarne poput “stvarnosti”.
Svijet je prazno platno
Čak i vizije i druga iskustva neobične stvarnosti mogu se lako objasniti ako prihvatimo hipotezu o holografskom svemiru. U svojoj knjizi “Darovi nepoznatih stvari” biolog Lyall Watson opisuje svoj susret s indonezijskim šamanom koji je, izvodeći ritualni ples, uspio trenutno iščeznuti čitav gaj drveća. Watson izvještava da su, dok su on i još jedan zapanjeni promatrač nastavili promatrati, žena brzo nekoliko puta učinila da se drveće ponovno pojavi i nestane. Iako nam trenutna znanstvena saznanja ne dopuštaju da ih objasnimo, iskustva poput ovog postaju vjerojatnija ako se prizna holografska priroda stvarnosti. U holografskom svemiru ne postoje ograničenja u vezi s promjenama koje možemo napraviti na supstanciji stvarnosti, jer ono što doživljavamo kao stvarnost samo je platno koje čeka da na njemu naslikamo koju god sliku želimo. Sve postaje moguće, od savijanja žlica snagom uma, do fantazmagoričnih događaja koje je proživio Carlos Castaneda tijekom svojih susreta s Don Juanom, Yaqui šamanom. Ništa više, ni manje ni čudesnije od sposobnosti koju imamo da oblikujemo stvarnost kako želimo tijekom snova. I naša temeljna uvjerenja morat će se preispitati u svjetlu holografske teorije stvarnosti.
Dr. Richard Boylan
Primjedbe
Objavi komentar