(Bijeg iz zatvora) KORAK PO KORAK

1. Mehanička priroda

Mi dolazimo i postojimo u svijetu koji - unatoč toga što se smatra trenutno  najvrijednijom školom univerzuma – ima sve karakteristike Psiho-kaznionice, bolje rečeno „zatvora za um“. Koliko god je zemlja ugledna škola i zbog toga vrlo skupa (barem u smislu energije), ona vrlo je teška, i malo njih uspijeva redovito pohađati ovu školu svake godine s ciljem da je završi u predviđenim vremenima, kako bi potom  krenuli na sveučilište (višu školu koja se bavi sudbinama svemira a ne samo sudbinom Zemlje). 

O kojem se to školskim vremenima govori? U stvarnosti tijek studija to detaljno ne specificira. Poznato je da je Krist u svojih 7 inkarnacija došao na nivo maestra i da je prešao na viši nivo (izvor: Alice Bailey). Obično su potrebne desetine i desetine inkarnacija, ponekad i stotine. A Ima ih i onih koji sa svojih 40 godina još uvijek idu u vrtić. Međutim to nije bitno, svatko je upravo ondje gdje treba biti.

U trenutku upisa u školu, duša se inkarnirana unutar psihofizičkog aparata – biološkog stroja – koji si mijenja iz života u život. Dok je utjelovljena, u potpunosti se identificira sa ovim biološkim sredstvom, a posebno  s umom. Psihosocijalni aparat je podložan potpunoj mehaničnosti, to jest nikada ne pokreće sam inicijativu - čak iako se neopreznim očima čini suprotno – on se limitira mehanički odgovoriti na podražaje koji dolaze izvana ili iz unutrašnjosti samoga stroja. On ne djeluje, već reagira. Iluzija je da vjerujemo da smo mi ti koji djelujemo a ne instinkti, potrebe i strahovi stroja - sve to čini da nitko ne ide u potragu za buđenjem.

Mehanički mrzimo i mehanički volimo. Pušimo mehanički i ne pušimo mehanički. Možemo postići promijenu unutar nas u smjeru buđenja, samo ukoliko se prisilimo voljeti nekoga ili nešto što smo prije mrzili (odavde potječe rad koji je predložio Isus: voli tvoje neprijatelje i moli za tvoje progonitelje) ili ukoliko pušimo prisilimo se da prestanemo, ukoliko pričamo puno prisilimo se da pričamo malo. Razbijanje mehaničkih navika je najbrži način kako bi se izašlo iz mehaničnosti Psiho-zatvora. Ili bi barem trebao biti početni posao, nakon toga se mora započeti s aktivacijom srca.

Situacija postaje još složenija jer naše  mehaničke reakcije imaju porijeklo u genetici i kondicirane su tijekom devet mjeseci trudnoće provedenih u trbuhu majke i u tijeku prvih godina života (ne uzimajući u obzir u ovom trenutku prethodne živote, koji su važan faktor koji određuje određenu genetiku i da se nađemo u određenoj obitelji). Ovdje se stvara naš karakter, naši strahovi, naše sklonosti i tako dalje. Sve ono što čemo jako teško uspjeti promijeniti, jer je skriveno duboko u našoj podsvjesti.

Primijetit ćete da je nismo definirali niti buđenje niti mehaničnost. Nije nužno, budući da možemo razumjeti što je buđenje i mehaničnost samo ako uspijemo izaći iz mehaničnosti, što će nam potom omogućiti da vidimo„ unutar našega mesa“ što znači biti budniji.

Pokušajte razbiti mehaničnost. Ukoliko na silu negirate stroju jednu od i njegovih navika reagirati će agresivno: možete odustati od kave ujutro, ne ići liftom, zamijeniti mjesto vašem rublju u ladicama ili naći novo mjesto priboru koji se nalazi u kupaoni, možete jesti lijevom rukom umjesto desnom (i obrnuto), prisilite se piti barem 2 l vode na dan, promijenite vaš položaj kada sjedite, ili vaš način hodanja. Dok ne dođete do radikalnih stvari: promjena prehrane, naći vremena za šetnju barem pola sata dnevno, prestati piti alkoholne napitke, prestati pušiti, učlaniti se u teretanu i pohađati je, preseliti se i živjeti u stanu vašeg partnera, prestati igrati video igre, prestati kockati, ne tražite više pornografske filmove, ne čitati trač članke i nevažne, isprazne znatiželjni informacije koje se mogu naći u ogromnim količinama na Internetu, već se prisilite koristiti Internet samo za ciljane potrebe .

Provođenje čak i samo jedne od ovih promjena obično uzrokuje nasilnu reakciju psihofizičkog aparata.

Ispitujete debljinu zidova Psiho-zatvora…

2. Identifikacija

Kada se inkarnira, duša konstruira određeni psihofizički aparat: onaj koji će na najbolji način izraziti njene karakteristike i omogućiti će joj da produži put unutar planete-škole, nastavljajući putovanje gdje  je bilo zaustavljeno u prijašnjoj inkarnaciji. To čini i birajući svoje roditelje (a to znači određene gene) i ambijent gdje će se roditi.

Prve godine djetinstva su ruže kako bi se progresivno odbacila identifikacija sa dušom pojačala i kompletirala identifikacija sa biološkim strojem (tijelo, emocije i, iznad svega, um). Identifikacija s malo - koja će pomoći kako bi se kompletno zaboravilo vlastito porijeklo - međutim omogućiti će da se razvije svjesnost sebe, koja se može realizirati samo putem jedinog dvojnog instrumenta koji posjedujemo kao što je ljudski um i njegov fizički dodatak, mozak.
Drvo, crvena ribica, miš...(I neki televizijski autori) su primitivne kreature koji se u stvarnosti konstantno nalaze U JEDNOM (bogu,apsolutu...), iz jednostavnog razloga još uvijek nisu kompletno odvojeni; međutim, ne posjeduju dvojini um, te ne mogu postati samosvjesni. Znači, jedno drvo i jedna ribica, iako izgledaju smireniji od čovjeka kojoj svako jutro ide u ured, u stvari su na evolutivnim stepenicama na stepenici nižoj od naše, ljudske.

Fenomen svjesnosti, koji nam omogućava da kažemo „ ja postojim“, proizlazi iz identifikacije sa dualnim instrumentom, sposobnim da sve podijeli u dva:
Vanjsko/unutrašnje
Ja/drugi
Toplo/hladno
Itd .

Bog - apsolutna svjesnost - postaje svjesan samog sebe pomoću čovjeka. Ovo je evolucijski razlog zbog kojeg postoji planet-škola, inkarnacija individualnih duša unutar uvijek različitih bioloških strojeva i, kao posljednja analiza, razlog zašto samoga univerzuma.

Koji su negativni aspekti identifikacije?
U jednome ispravnom evolucijskom pravcu čovjeka, u momentu kada je postao svjestan da postoji, u zreloj dobi trebao bi se uspjeti deidentificirati od biološkog stroja i identificirati se s samom svjesnošću, naime dušom. U jednom normalnom društvu, već u mladim godinama bi se trebalo učiti djecu da je ovo  njihov cilj, jer nije njihova sudbina da ostanemo zatvorenici jedne mašine za cijeli život.

Kad bi čovjek uspio iskoristi svoj boravak u biološkom stroju kako bi se identificirao sa svojom vlastitom dušom, na kraju inkarnacije, on bi mogao premašiti prag kompletno svijestan. Upravo o ovoj se besmrtnosti radi kada ste na magično-alkemičnom putu. Upravo je to ono o čemu priča Isus kada kaže:„ Zaista, zaista vam kažem: ko održi riječ moju neće vidjeti smrti dovijeka“. Jovan 8,51

Smisao je da takvo klizanje „ centra svjesnosti“ od personalnosti do duše, obično se ne ostvaruje, upravo zbog toga što ovo o čemu pišem u ovih deset lekcija nije baza učenja u školama, i upravo zbog toga oni vjeruju da ne postoji evolucijski smisao za njihovoj egzistenciju i postaju robovi „ filozofije slučaja“. Ukoliko čovjek ne zna da je ovdje samo iz jednog razloga i da njegov život ima smisao, sudbina ovog čovjeka je duboka patnja, iako može postići izuzetno visoki materijalni uspjeh. Ovaj edukativni propust automatski transformira ovoj planeti-školu u psihički-zatvor koji se osjeća kao nepravedani iz kojeg nije jednostavno pobjeći.

Ti ćeš znači vjerovati da SI tvoje tijelo, tvoje intelektualne koncepcije, tvoje političke ideje, tvoje vjerske ideje ili ideje protiv religije, tvoja uvjerenja prema onome što može biti socijalno prihvatljivo danasi,td. Rezultat je da onaj koji posjeduje moć utjecanja na biološke strojeve putem medija i školske edukacije... drži u šaci čak i same duše, jer one vjeruju, da jednostavno, su samo psihofizički aparat rođeni slučajno. To je kao da ronilac poludi i počne vjerovati da je njegova vlastita tuta za ronjenje, kada ja kupim tu ronilačku tutu i odnesi nije para kući... kupit ću i osobu koja je unutar nje: jer sadržaj postane spremnik i njegova sudbina ostane sudbina tute.

Upravo kako se izlazi iz automatizma putem naporne borbe se starim navikama i kako bi kreirali nove, izlazi se iz identifikacije sa biološkim strojem putem auto-opservacije, koja predstavlja esencijalni element cijeloga rada na SEBI. Ovdje pričamo o kreiranju „ svjedoka“ koji je u stanju da posmatra i bilježi ponašanje biološkog stroja tokom dana. Počinje se vodeći detaljni dnevnik koji se piše navečer, indicirajući ponašanje stroja na fizičkom nivou, emotivno i mentalnom. Zatim se prijeđe na manju bilježnicu, koja se drži stalno u džepu (ili torbi) gdje bilježimo, u granicama mogućnosti čak i na poslu, za vrijeme važnih momenata života stroja, U istom trenutku kada se desi; kako bi se moglo čitati navečer prije spavanja. Na kraju se pojavi pravi vlastiti svjedok, konstantni promatrač onoga što se dešava od trenutka do trenutka, direktno u sadašnjem trenutku, koji nema više potrebe da išta bilježi.

Koliko god da se osjećate duhovno razvijeni i osobe ste koje meditiraju konstantno već desetke godina, molim vas nađite unutar vas skromnosti neophodne da započnete ovaj put (neka vrsta Spirituality for dummies) učeći i aplicirajući fundamentalne osnove koje vam sugeriram. Rad na SEBI može se izvoditi uz bilo koju drugu aktivnost, bilo kojim drugim prakticiranjem, uz bilo koju drugu tradiciju ili uz bilo kojeg guru-a kojeg pratite. Možete samo imati koristi od toga.
Bit ću vam zauvijek zahvalan.

3. Zakon Atrakcije

Zakon Atrakcije posljedica je zakona rezonancije (mi vidimo samo ono što je na našoj istoj frekvenciji, poput radija). Mi odjekujemo, vibriramo na određeni način i stoga privlačimo određene situacije.

Ako je naša svrha pobjeći iz psiho-kaznionice - počevši od toga da je vidimo onakvu kakva ona stvarno je: planeta-škola - onda je neophodno poznavati ovaj važan zakon i naviknuti se na to da ga uzmemo u obzir u svakom trenutku našeg života, osobito kada živimo određene događaje ili poznajemo ljude koji imaju veliki utjecaj na nas, kako na pozitivan tako i na negativan način.

Zakon privlačnosti kaže da svaka osoba koju susretnemo i svaki događaj koji doživimo na neki način smo mi sami privukli u naše živote. U praksi, u svakom trenutku našeg života se dogodi upravo ono što mi, nesvjesno, želimo a služi našem unutrašnjem rastu, čak i kad ne razumijemo njegov smisao.

Bez obzira na to da li to znamo li ili ne, naša duša, kako bi se mogla osloboditi od ropstva biološkog stroja koji ju udomljuje, manipulira stvarnost koja nas okružuje, tako da se dese svi oni događaji koji su potrebni za naše putovanje, "povratku Očevoj kući" i poistovjećivanju s Bogom. To se načelo odnosi naravno i na one koji su oko nas, u stvari, život svake osobe savršeno se uklapa u živote ostalih, unutar savršene kozmičke slagalice.

Ako ste dobro shvatili ovu definiciju, vjerujem da vam je jasno da Zakon Atrakcije nema nikakve veze s upotrebom volje za postizanje željenih rezultata. Normalno je da kritičari ovog zakona to nisu shvatili (oštro se kritizira upravo ono što nam je manje razumljivo), ali očigledno je da ni oni koji ga podupiru, nisu baš mnogo razumjeli. Stoga, prvi kritiziraju - a drugi ga nastoje primijeniti - naravno vlastitu verziju ovog zakona, koja nikada neće moći funkcionirati.
Zapravo, Zakon Atrakcije ne mora biti "primijenjen", ukoliko samo ograničava zajednički način interakcije između ljudi u ovoj ovoj planeti-školi: svatko privlači situaciju koja služi u svakom trenutku njegovog života. Što se tu treba primijeniti? To je tako, i gotovo, bilo da vam se sviđa ili ne.
Kakvu korist dobivate ako odbacite ovaj zakon? Niti jednu. Naprotiv, ako ne počnete misliti na ovaj način, planet se pretvara u strašnu psiho-kaznionicu, gdje ste se vi rodili "slučajno" i događaji se događaju "slučajno" (priznajemo da ovaj izraz bi mogao značiti nešto s filozofskog stajališta).
Nije istina da možete "izreći svoje zahtjeve Svemiru" kako kažu u mnogim knjigama na ovu temu. Nije istina da ako izražavate svoje želje s dovoljnim intenzitetom i fokalizacijom i nastojite posjetiti prekrasne emocije koje biste osjetili nakon njihove realizacije, tada će se "Svemir aktivirati kako bi ih konkretizirao". Sve dok djelujete u sferi emocija i misli, ostajete u sferi psihofizičkog aparata, biološkog stroja kojeg si je duša stvorila da bi se mogla kretati unutar matrice, matrixa.Rezultat će biti da ćete se osjećati frustriranima i da ćete se složiti s onima koji su protiv Zakon Atrakcije: "Zakon Atrakcije ne funkcionira, to je sve reklamno mehanizam kako bi se stvorilo kruženje novca, još jedan ekstravagantan način,a na kraju ne postoji ništa konkretno, to su samo prodavači dima ". Ovo je grijeh, jer ovaj zakon nije samo valjan, već je neophodan kako bi se moglo nastaviti na ispravan način bijeg iz psihičkog zatvora.
Kako funkcionira realnost?
To ne znači da zakon atrakcije ne funkcionira, već djeluje na vrlo dubokoj razini. Zakon je nesvjesan, bolje rečeno to je moja duša ta koja kreira stvarnost koja me okružuje, a ne moja površna personalnost sa svojim površnim željama. Personalitet želi promijeniti nešto u svom životu, ali on to želi učiniti na svoj način, dok duša zna da mutacija mora biti duboka, ponekad bolna, i personalnost nije uvijek spremna platiti cijenu. Moja duša želi da bude moja percepcija u odnosu na obilje i ljubav ta koja se mijenja, a ne samo vanjski uvjeti. Oni će se promijeniti, ali samo kao "nuspojava" unutarnjih promjena, koje se često događaju samo putem poteškoća.

Problemi se javljaju kada želite promijeniti svoju budućnost jer vam se ne sviđa način života koji privlačite upravo u ovom momentu. Ovdje dolazi do konfuzije između istinskog Zakona Atrakcije i filozofije "u stvaranju realnosti koju želiš". Ako vam je Zakon Atrakcije sada jasan, shvatit ćete da bi se nešto promijenilo izvan vas, u budućnosti, morate promijeniti nešto u unutrašnjosti, sada. Ako želite promijeniti film koji vidite na zaslonu, morate promijeniti filmsku traku unutar projektora.

Može se dogoditi da se u nekom ograničenom razdoblju ova stvar funkcionira, jer zapravo čitanje velikog broja takvih knjiga prisiljava vas da se promijenite iznutra, barem do određene mjere. Ali ako se promjena nije duboko ukorijenila, tj. ako niste uspostavili konstantnu povezanost sa svojom dušom - ono što stvarno jeste izvan vašeg biološkog stroja - dugoročno ćete vas vraćati u stare mehanizme i ostat ćete razočarani.

Dat ću vam jedan primjer. Ako tražim obilje ili tražim susret s mojom ljubavi, sama egzistencija se aktivira kako bi se unutar mene desile određene promjene neophodne kako bi privukle obilje ili ljubav u znaš život. Kako bi se te promjene dogodile, neophodno je da se suočimo s određenim događajima - neki će biti ugodni, a neki drugi traumatični - konačni cilj je stvaranje potrebne transformacije. Zato se može dogoditi da tražim obilje, a kao odgovor mi se desi veliki gubitak novca, možda tražite da upoznate pravog partnera i umjesto toga upoznate nekoga tko će vas prevariti.

4. Ciklus svijest

"Ciklus svijesti" ili "ciklus evolucije" može se činiti kao jedna teorijska lekcija, međutim ova lekcija je jedna od najvažnijih pouka, jer upravo objašnjava zašto je neophodno postojanje planete-škole u kojoj se nalazimo. Moram priznati da postoji velika vjerojatnost da za nekoga će se ovaj planet-škola pretvoriti u pravi psihički-zatvor iz kojeg je teško pobjeći, ali vam jamčim da vrijedi riskirati.

U početku je postojao samo Jedan - i, ako bolje pogledamo, čak i sada postoji samo Jedan - međutim ovaj Jedan nije bio svjestan sebe. Da bismo imali ideju o čemu se radi možemo zamisliti odsutnost svijesti koja karakterizira duboki san, to je san bez snova: pravi vakuum svijesti. Ili probajmo zamisliti svijest novorođenčeta ili svijest stabla: oni su svi izraz sveprožimajućeg Jednog, ali nisu svjesni toga. Bića koja pripadaju carstvima koji prethode ljudskom - mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu -u pravilu nisu razvila samosvijest (bez uvrijede za vašu mačku), to jest samosvijest o tome da su ovdje. Isto se odnosi i na ljude u neonatalnoj fazi: novorođenčad je još uvijek u Jednom i nesvjesni su da postoje kao zasebni entiteti.

U cilju razvijanja svijesti o sebi - ono što omogućava da mislite (i osjetite): „Ja postojim” - je neophodno kako bi se Jedan utjelovio i poistovjetio s pojedincem - biološkim strojem - koji posjeduje dvojni/dualni „ mehanizam”; upravo ono što možemo naći u odraslom čovjeku. Što duže duša putuje svojim putem od mineralnog do ljudskog svijeta- i sve više se razvija kao čovjek tijekom njenog puta - više će postati podijeljena. Na primjer, ljudi poput američkih Indijanaca ili australskih Aboridžina su mnogo manje od nas odvojeni i više u kontaktu s prirodom i duhom koji ju prožima, tako da za njih ne postoji „ znanstvena priroda” odvojena od duhovnog svjetonazora. Moderni čovjek uspio je razdvojiti ove dvije stvari; te je iskorijenio duh iz prirode i otpravio ga u svijet religije, a potom započeo istraživati ​​prirodu koristeći kao jedinstveni instrument racionalni um. Za ove narode, umjesto toga, priroda, život i duh bili su nerazdvojni.

Stvar je upravo u tome što samo ako postanemo zapadnjački intelektualci koji odvajaju duh od materije možemo postati istinski svjesni sebe, vlastitog postojanja u svijetu. Što smo više odvojeni, to smo više svjesni da smo "netko". I da bi to postali, bilo je neophodno da se Jedan identificira (i izgubi se) potpuno  u biološkoj ljuski dvojne prirode, psihofizičkog aparata. Dok životinje i novorođenčad žive u skladu s Jednim, ljudska odrasla osoba osjeća da postoji samo u vlastitom tijelu i vidi svijet kao nešto odvojeno od njegove svijesti i od izvora opasnosti. Bog se promatra kroz oči biološkog stroja i više ne prepoznaje samoga sebe!

Kao što sam već rekao u drugoj lekciji, svijest proizlazi iz identifikacije s dualnim instrumentom, koji je sposoban podijeliti sve u dva:

unutarnji / vanjski

ja / ostali

vruće / hladno

pravo / krivo

sviđa mi se / ne sviđa mi se

itd

To je takozvani "pad duše u materiji".

Povratak, uspon, religija (religija, re-ligo = ponovno ujedinjavam), yoga (= ujedinjenje), "povratak Očevoj kući"... To su razni izrazi koji ukazuju na mogućnost prolaska od razdvojenosti do Jedinstva, vraćajući se putem koji smo milijunima godina gazili nizbrdo. Krajnji rezultat je ostvarenje vlastitog Božijeg bića SVJESNO, bez gubitka svjesnosti o sebi koju smo stekli na dnu spusta, na najnižoj točki kruga. Gore spomenuti narodi su bliži od nas od iskonskog Boga, ali su mnogo dalje od nas od "Božije svjesnosti". Ovo je osnovna stvar za razumijevanje, jer objašnjava što to mi radimo na Zemlji i zašto nam je potrebna materijalna manifestacija.

Tijekom tisućljeća čovjek se "sve više i više individualizirao": prešao je iz svijesti "čopora" na pojedinačnu svijest, tj. od kolektivne duše do individualne duše. Slijedi da su se i metode buđenja također promijenile tijekom vremena; ono što je bilo prikladno za hinduizam prije tisuću godina nije više prikladno (čak može biti i kontraproduktivno) za stresnog i neishranjenog New Yorkaša danas. Odavdje potječe moja kritika mnogih takozvanih "tradicionalnih" metoda.

 

5: Vizija srca

Kada netko misli na srce, misli na fizički organ ili nešto romantično. S izrazom "imati srce" obično znači dobrohotnu osobu koja pomaže starcima da prijeđu ulicu ili brani poznata "prava slabijih".
Praktički, zajednički je prihvaćeno, da je osoba "srca" osoba poput mnogih drugih, uspavana kao i ostali... međutim nešto malo bolja od drugih.

Ali uopće nije tako. Otvaranje Srca je vrlo precizno stanje savjesti, nama dostupno zahvaljujući stalnom radu, koji je nam omogućava da vidimo stvarnost onakvu kakva ona uistinu jest, izvan nesvjesnih utjecaja koji nas karakteriziraju od samog početka, od našega djetinjstva i koja utječu na našu percepciju činjenica i ljudi.

Svatko od nas uzima zdravo za gotovo da smo u stanju vidjeti objektivnu stvarnost - to jest, kako ona stvarno izgleda - i da imamo drugačije mišljenje o ovoj jedinstvenoj objektivnoj stvarnost koja, u osnovi, ostaje ista za sve. Umjesto toga, svi oko sebe grade, još od svog djetinjstva, "mjehur stvarnosti", personaliziranu realnost - koja samo djelomično se podudara s mjehurima osoba koje ih okružuju - koja će odlučiti o njegovu karakteru, njegovim seksualnim preferencijama, njegovom fizičkom zdravlju i njegovom ponašanju u odnosu na druge. Ovaj skup stečenih mehanizama u prvim godinama života, svatko od nas to naziva "samim sobom" i čini sve u njegovoj moći kako bi to odbranio. Branimo, znači, vlastiti psiho-zatvor. To nas boli, to najam je neugodno, ali to je sve što poznajemo.

Stvar je u tome što sve ovo nije realno, već je dio onoga što smo u prvoj lekciji nazvali "mehaničnost", to jest stvaranje, od strane našeg biološkog stroja, "privatne" vizije stvarnosti u kojoj je i sama upletena. I u trenutku kada se identificiramo s našim strojem, i dalje ostajemo zapetljani i mi sami: patimo s njim, s njim smo depresivni, slavimo s njim.

Oslobođenje se sastoji u tome da radimo na sebi kako bismo ostvarili otvaranje Srca koje nam omogućuje da iskočimo van iz psiho-kaznionice i barem letimično pogledamo "ono što je dalje", tzv. Kraljevstvo neba koje pretvara psiho-zatvor u sjajnu i avanturističku planetu školu. U tom trenutku naša vizija te vizija drugih događaja se preokrene za 360 stupnjeva na način koji sada ne možemo niti zamisliti, jer "nemamo oči da vidimo". Srce su vrata.

Svaki biološki stroj ima svoje maske: ja sam inteligentan, ja sam ezoterik, ja sam homoseksualac, ja sam jedna koju poštuju, neprikladan sam, ja sam ljevičar, nikada nisam dovoljno dobar, ja sam hendikepiran, ja volim životinje, ja sam pacifist, ne mogu podnijeti onoga... ne mogu podnijeti one koji ... i tako dalje .... Kada drugi ne poštuju naša očekivanja ponašanja ili čak nas otvoreno vrijeđaju, u stvarnosti udaraju pijukom po našim maskama, ali umjesto da iskoristimo tu priliku da ih promatramo i odbacimo, mi se branimo i branimo naše maske stisnutim šakama.

Plamen Srca ne dolazi iz uma. Ona se ne izaziva, već te otme na neki način. Ne postoje vježbe, prakse ili tehnike utemeljene na volji koja nas mogu korak po korak dovesti do otvaranja Srca, jer bi u tom slučaju oslobođenje ostalo prerogativ samo računovođa s velikom voljom. Rad na sebi ograničen je na dovođenje što veće prisutnosti - više svijesti - u skladu s dnevnim događajima, osobito onima koji dovode do krize na tisuće naših maski, naše mehaničko/emocionalne reakcije na događaje u životu.

Bol, kada se bude povezala sa čvrstom prisutnošću u sadašnjem trenutku ... prisiljava srce da se otvori ... malo po malo, na nepredvidljiv i ne programiran način.
Zatim se konačno otvori realnost.

6. Zakon ogledala

Zakon ogledala glasi: "Stvarnost je naše ogledalo".
To je jedan od najtežih principa za prihvatiti osobito onima koji RADE na SEBI, međutim je izuzetno važan ako iskreno želimo rasti.
Zakon rezonance kaže da je svatko od nas jedan vibracijski sustav koji, očigledno, je u rezonanciji putem frekvencija koje su slične našoj frekvenciji (to je pomalo poput principa koji regulira radio prijenose). Zakon privlačnosti kaže da upravo zahvaljujući Zakonu rezonancije mi privlačimo situacije i ljude koji odražavaju ono što jesmo. Konačno, Zakon Ogledala nam govori o tome zašto ponekad privlačimo situacije koje uzrokuju nelagodu i ljutnju: privlačimo ono što smo mi istinski, to jest privlačimo situacije koje odražavaju naše nesvjesno stanje, ali koje često ne želimo vidjeti.

Zakon Ogledala zapravo kazuje još: "Kad nam nešto smeta izvan nas, to znači da je ta stvar skrivena unutar nas". Znam da može jako naškoditi našem ponosu, ali s druge strane, ako ne prihvatimo evidentni dokaz, da je smetnja mentalni/emocionalni fenomen koji se javlja u nama - a onda se mi njime možemo i baviti i preuzeti kontrolu - nikakav unutarnji rast ne može biti dugoročno uspješan.
Obični čovjek općenito podcjenjuje važnost psihologije a posebno pojam nesvjesnog. Stvarnost nije stvorena našom svjesnom voljom, već onim što je skriveno u našem nesvjesnom i to još od trenutaka kada smo bili u trbuhu majke. Nevidljivo utječe na nas daleko više od vidljivog. Stvarnost je poput ogledala zato što odražava sadržaj naše podsvjesti. Što je dublje nešto skriveno, manje smo svjesni toga, stoga nam više smeta kad ga vidimo u drugima. U praksi, ono što nas najviše smeta jest upravo ono što se skriva duboko u nama.
Razumjeti zašto nas nešto toliko smeta nije tako jednostavno.
Na primjer, više ili manje svima smeta agresija, jer smo svi manje ili više potisnuli agresivnost. U ovom slučaju jednadžba je jednostavna. Ali, umjesto toga, kada vas za pitam zašto vas smeta onaj koji krade? U ovom slučaju ne možete se zaustaviti samo na vanjskom izgledu, već ćete trebati temeljito istražiti koncept koji je osnova ovoj smetnji. U primjeru krađe, vjerojatno se radi o osjećaju privrženosti materijalnim stvarima koje i lopov i pljačkaš imaju zajedničko, ili bi se moglo raditi o privrženosti prema osjećaju pravde. Za svakoga od nas, ista smetnja može imati osnovu u različitih izvora.
U svakom slučaju, nije toliko važno otkriti zašto nas nešto ili netko smeta, zašto smo se razboljeli ili smo imali nesreću. Može se dogoditi da otkrijemo razlog, ali možda i ne. U području rada na sebi, posebno smo zainteresirani za boravak u stanju prisutnosti dok proživljavamo nelagodu. Kao što sam već napisao u mojim knjigama, bitno je promijeniti unutarnje stanje u kojem se nalazimo dok se suočavamo s nelagodom, a ne otkriti uzrok nelagode.
Ostanimo u prisutnosti i ponovimo dvije nužne rečenice za one koji rade na sebi:
"Ja sam nesvjesno stvaram ovo situaciju".
"Da imam oči da vidim stvarnost, ne bih sve osjećao tako loše."
Oni koji imaju oči da vide - odnosno, oni koji su otvorili svoje srce - ne osećaju više neugodnost kao na početku, jer opipljavanje činjenice da osobina koja ga je uvijek smetala, u stvari, je zametak veličanstvene kvalitete. .. koji sada konačno počinje cvjetati. Tako će uvidjeti novi kvalitet u sebi iu drugima, baš kao da je proizveo novi „fini osjećaj”, „osjećaj duše” koja otvara nove mogućnosti percepcije stvarnosti. To će pomoći da se izravno percipiraju duše umjesto fizičkih i psiholoških aspekata bioloških strojeva, znači da će živjeti u svijetu koji drugi ne mogu niti zamisliti. To su „oči koje vide”, a ta pojava se odnosi na Evanđelje, kada govori o „razumijevanju Srcem.”

VJEŽBE ZAKONA OGLEDALA
Napravite popis od pet ljudi koji vas najviše smetaju. Možete uključiti rodbinu, poznanike, neke aspekte nekog prijatelja koji ne možete progutati ... a zatim političare, TV likove ili cijele kategorije: policija, novinari, oni koji ne diferenciraju smeće, desničari, ljevičari, svećenici, bogati, drogeraši, gurui, cigani, itd.
Ako ako vam nije dovoljno pet, napišite deset osoba. U svakom slučaju zainteresirani smo za one koji vas najviše smetaju. Zatim upišite uz svaku osobu razlog ili razloge, tvoje neugodnosti, nastojeći ući što dublje u sebe te uvijek započnite rečenicu za: "To mi smeta (ime), jer izaziva u meni .. ... ... »

Primjeri:
POLITIČAR BR. 1
-Ja mislim da radi suprotno od onoga što kaže da radi.
-Ja mislim da pokušava prevariti druge.
-Ja mislim da nema poštovanja prema drugima.
POLITIČAR BR. 2
- Zato što, mislim, da nije iskren.
- Jer po mom mišljenju je ušao u politiku zbog svojih interesa, a ne da pomaže drugima.
- Zato što ima previše novca.
ROĐAK BR. 1
- Zato što, mislim, da uvijek previše priča i misli da sve zna.
ROĐAK BR. 2
- Zato što, mislim, da uvijek plače da nema i traži da mu daš novac.
ROĐAK BR. 3
- Zato što, mislim, da ima seksualnu energiju kurve, zar ne vidiš kako te gleda?
ROĐAK BR. 4
- Ja mislim da je pun bijesa i izvan kontrole.
ROĐAK BR. 5
- Jer po mom mišljenju on je taj koji nikada ne poštuje društvena pravila.

Sada razmotrite sve odgovore kao sliku onoga što zapravo - barem nesvjesno - jeste, bez iznimke. Nije bitno da li se slažete ili ne. Ovo je surova stvarnost Zakona Zrcala ("dura lex, sed lex"-"Zakon je surov, ali je zakon" Socrates).

7. Osjećaj osude

Prva točka: Osuda u stvarnosti ne postoji. To znači da oni koji imaju "oči koje vide" nikada ne osuđuju.

Druga točka: Ljudi se osjećaju osuđivani od strane drugih samo zato što "osjećaj osuđivanja" trajno živi u njima, kao neka psihološka anomalija, iako objektivno ne postoji (vidi Prvu točku).

Treća točka: Tko posjeduje u sebi osjećaj osuđivanja (gotovo svi), kad govori, htio to on ili ne, prisiljen je osuđivati, bez obzira na riječi koje koristi. Ono što on čini i govori je prožeto istom osudom koju vidi od strane drugih prema njemu. 

Ljudi, prožeti osjećajem osuđivanja, prisiljeni su se uvijek braniti. Oni analiziraju ponašanja i riječi drugih (osobito prijatelja i rođaka) kako bi shvatili da li ga osuđuju ili ne. Ove se osobe neprestano boje da da će biti osuđivani zbog onoga što jesu, zbog onoga što rade, zbog toga kako se odijevaju, zbog svojih navika, zbog spolnog ponašanja itd. Sumnjaju da osobe oko njih uvijek šuškaju jedni s drugima kako bi ih kritizirali.

Kada ukažete na pogrešku osobi koja je duboko uronjena u osudu, ona je osobno prihvaća i osjeća se osuđivana ili čak optužena, jer ne može odvojiti ono što činiod onoga što je. U riječima drugih ova osoba shvaća isti onaj osjećaj osudbe koji se nalazi unutar nje same. Teško je ukazati nekome tko je u krivu, pokušavajući istodobno spriječiti da se osoba osjeća osuđivana i da negativno reagira - tj. da se deprimira ili se ljuti. Ako je prožeta osjećajem osude, osjećat će osuđivana i od samoga Isusa.

Vi ćete shvatiti da bitna stvar nije u osuđivanju ili ne drugih, nego se radi o osjećaju osuđivanja od strane drugih, jer upravo ovaj aspekt čini život nepodnošljivim. Osjećaj osuđivanja je zapravo jedna strašna situacija, koja čini život nemogućim da se živi. U onoj mjeri u kojoj se vi osjećate osuđivani od strane drugih, to znači da i vi sami osuđujete; bez obzira na to da li ste svjesni ili ne.

Budući da ne možete izravno djelovati na druge, to možete učiniti neizravno: ukoliko je ponašanje drugih uzrokovano vašim unutarnjim stanjem, vaša svrha mora biti ostajanje u stanju prisutnosti kad god osjetite osudu drugih prema vama. Ubrzo ćete shvatiti da nelagodnost koja proizlazi iz osjećaja osuđivanja je stanje koja već postoji u vama i koje nije "umetnuto u vas" izvana. Druga osoba može ili ne mora imati namjeru da vas osuđuje, ali bez obzira na to, ako se u vama nalazi osuda, osjećat ćete se uvijek osuđivani od strane njegovog ponašanja, njegovim pogledom i njegovim riječima. Naprotiv, ukoliko ste uklonili osuđivanje unutar sebe, više se nećete osjećati osuđivani čak ni onda kada se u drugoj osobi jasno vidi pokušaj da to čini.

Koliko puta vam se desilo da ste ukazali nešto nekome i primijetili da se taj drugi osjetio osuđivan, čak i ako to nije bila vaša namjera?

Ti: "Koje lijepe cipele! Nosila sam isti par cipela prije pet godina. "

Druga žena (samo mislila): "Kakva kuja! Želi mi reći da nosim robu van mode. "

Umjesto toga, možda ste vi iskreno htjeli dati kompliment (misleći da su cipele stvarno lijepe) i povezali ste te cipele s onima koje ste nosili, i to na potpuno nevin način. Bitno je primijetiti da ako se u toj osobi nalazi "osjećaj osudbe", ona će se osjetiti uvrijeđena, bez obzira na vaše namjere. Ako umjesto toga u njoj ne postoji osuđivanje ... u tom slučaju neće se osjetiti uvrijeđena čak ni ako to namjerno pokušate.

Stanje prisutnosti ovdje i sada je lijek za ovu duševnu bolest nazvanu osudom. Morate "osvijetliti" svojom prisutnošću osjećaj osude koji osjećate unutar vas. Vi ste shvatili da je osjećaj osuđivanja vrlo moćna psihička zamka, koja drži ljude zarobljenima u psiho-kaznionici tako što ih uvjerava da osjećaj osuđivanja ovisi o onome što dolazi izvana, a ne od nas samih. Općenitije, rešetke ovog zatvora se pojačavaju svaki put kada smatramo da naše spokojstvo može na neki način ovisiti o ponašanju drugih i o vanjskim događajima.

U onoj mjeri u kojoj se, postupno, osjećate sve manje i manje osuđivani, biti ćete u stanju raskrinkati druge kada pogriješe, bez osjećaja istinske gorčine prema njima, ali i bez ikakvog oklijevanja, straha ili krivnje.

S druge strane, onaj koji ne zna kazniti ne može niti oprostiti.

8. Alkemijska transmutacija

U prošlim člancima smo rekli da bijeg iz zatvora se ne sastoji od stvarnoga bijega, to jest, ne radi se o kretanju s jednog mjesta na drugo, nego u stvaranju novih "očiju koje će vidjeti", o takozvanome otvaranju Srca, koja omogućava prevrtanje naše vizije stvarnosti. Otvaranje Srca automatski transformira psiho-zatvorsku ustanovu u kojoj nam se čini da živimo, u planetu-Školu, koja je prava i izvorna funkcija Zemlje.

Ova promjena vizije ne odnosi se samo na promjenu mišljenja, već se odnosi na sposobnost djelovanja alkemijske transmutacije unutar vlastitog biološkog stroja, sve dok je ova promjena efektivna a ne samo promišljena. Ona izaziva dva čimbenika koji moraju djelovati istodobno: biti „ovdje i sada“ i otvaranje Srca.

Pretpostavljanje da provodimo način života između smetnji, briga i tjeskobe samo zato što nismo u stanju vidjeti stvarni svijet, izgleda apsurdno i čini se da je apsurdniji što više zahvaćeni halucinacijom i ne možemo niti zamisliti postojanje izvan ovoga stanja halucinacije. Zapravo, rad na sebi je apsurdan, možda je najapsurdnija stvar koju možemo zamisliti: ona kaže da je svijet prekrasan u svim svojim aspektima i da ga mi ne vidimo takvoga samo zato što ga promatramo kroz krivi organ: um. Um je organ percepcije osobnosti (biološki stroj), dok je Srce organ percepcije duše.

Vidjeti svijet na mentalni način (ispravno / pogrešno) stvara negativne emocije unutar našeg stroja: ljutnju, ljubomoru, anksioznost itd. Te emocije nam čine život nemogućim i sve više i više propadamo u identifikaciju s biološkim strojem.

Ako, na primjer, osjećamo bijes, to znači da je naš stroj prožet supstancom ljutnje na emocionalnoj nivou, to jest u astralnom tijelu. U isto vrijeme će se proizvesti negativna imaginacija na mentalnom nivou (opsesivne misli o određenoj osobi ili situaciji) i razne pojave na hormonalnoj, krvožilnioj i mišićnoj razini na fizičkom nivou (tlak, otkucaji srca, kontrakcija mišića). Ukoliko nastojimo promatrati ove događaje prisiljavajući se da 

budemo prisutni sebi samima, ovdje-i-sada, odnosno „da se sjetimo NAS,” stvoriti čemo određenu količinu trenja u odnosu na mehaničke reakcije ličnosti, ovo trenje, koje se razvilo zbog napora koji smo uložili, stvara Vatru koja djeluje na suptilne atome emocionalne tvari koja komponira bijes, te omogućava da se ovi atomi transformiraju (aktiviranje 5. i 6. spirile *) i na taj način stvara novu supstancu koja se kristalizira u novom tijelu u izgradnji konstrukciji, "kauzalnom tijelu" ili tijelu duše. Vrlo je vjerojatno da u ovom trenutku nije jasno sve ono što je napisano u prijašnjim redovima, ali vjerujem da će vrlo brzo - zahvaljujući praktičnom radu na sebi - ti koncepti postati sve rašireniji i razumljiviji mnogima.

U novom tijelu koje se postupno kristalizira, neće više postojati bijes, već specifična viša emocija koja je nastala zbog alkemijske transmutacije našeg gnjeva. Baš kao što je personalnost osjećala mržnju u trenutku kad je postala žrtva nepravde, na isti način će sada duša osjetiti novu višu emociju - nešto slično suosjećanju - u toku istog vanjskog događaja, jer su njena "nova osjetila" sposobna shvatiti istinu i više je ne tumače kao nepravedni čin života.

Drugim riječima, svaka negativna manifestacija koja se svjesno promatra u stanju prisutnosti, provocira se mali otvor Srca i na taj se način konstruira neka vrsta "suptilnog osjećaja" koja pripada tijelu duše. Ona će ga koristiti kao "oko" kako bi percipirala nove aspekte ljepote u svijetu i kako bi isprobala nove odgovarajuće superiorne osjećaje.

Naš mentalni nivo nam može također pomoći. Osobnost reagira negativnim emocijama na određene događaje jer misli: "On radi krivo, može se ponašati na drugi način, ali to ne radi. Ova situacija nije u redu! Zašto se to događa upravo meni i mojoj obitelji? "Ili misli: "Ja nisam dovoljno dobar. Nisam sposoban. Nisam prikladan. Ovako ne valja. Pogrešan sam“.

Dok radimo s našom nepokolebljivom i neumornom prisutnošću na emocionalnim manifestacijama, također možemo raditi na mentalnoj razini zamjenjujući ove načine razmišljanja s drugima, puno korisnjima za naš rad:

"Ako ne mogu podnijeti neku osobu (uključujući i nas same) ili neku situaciju, ta osoba i ta situacija nemaju nikakve veze s time. Loše i krivo su dio mog nedostatka percepcije. Istina, na drugima i na meni, može mi biti priopćena samo vizijom Srca".

Alkemijski rad potreban da se kristalizira novo tijelo unutar nas obično traje godinama, ponekad desetljećima. Ali ako ne donesemo čvrstu odluku da odmah započnemo... nikad neće završiti. I prije svega, zapitajte se: "Što to imamo za izgubiti, ako ne naše lance?"

9. Karma i oprost

Tvrdim da se neću osvrtati na ono što sam pročitao u knjigama koje su napisali drugi - ni moderni niti pripadnici takozvane tradicije - budući da sam određene pojmove mogao naučiti kroz izravno iskustvo progresivne identifikacije s mojom dušom. Za one koji su zapanjeni, želim ih podsjetiti da smo se inkarnirali iznova mnogo puta, I opet i čemo to učiniti, prema tome znati kako određeni procesi djeluju samo je stvar više ili manje čvrste memorije koja preživi između jednog i sljedećeg života. Ova memorija ovisi o kristalizaciji (= alkemijskoj proizvodnji) "tijela slave", također nazvanog "kauzalno tijelo", tj. Tijelo duše.

Sumnje o reinkarnaciji se mogu roditi samo kod onih koji još nisu kristalizirali "kauzalno tijelo" te stoga nisu se dovoljno identificiranli sa svojom dušom (konstrukcija kauzalnog tijela i identifikacija s principom koji ga nastanjuje, dušom, idu ruku pod ruku). "Osjećati se dušom" zapravo omogućuje da se percipiramo kao besmrtna bića koja tisućama godina prolaze kroz različite inkarnacije. Pitanje reinkarnacije nema nikakve veze s logičkim ili znanstvenim demonstracijama ili s prijenosom tradicionalnih učenja; umjesto toga se sastoji od jednostavne istine koja se u određenom momentu manifestira poput očite i neupitne u osoba koji su dovoljno dugo radili na sebi.

Duša postoji u svakom od nas, ali u osnovi postoji samo u embrionu. Kroz rad na sebi doslovno se„ izrađuje“ duša (kristalizira se), a istodobno se i naša savjest izgubi identifikaciju s umom kako bi se se postupno poistovjetila s dušom, korak po korak ona se konstruira putem prisutnosti ovdje - sada i u otvorenjem Srca. Obično ljudi vjeruju da je njihov um taj koji se reinkarnira, a ne duša, bit, esencija, ta koja se reinkarnira u uvijek različitim psihofizičkim aparatima.

Na početku evolucijskog puta, tijekom prvih inkarnacija, duša se ne kristalizira na dobrovoljan način, već samo kao posljedica teških situacija koje je prisiljena prevladati iz života u život. Duša se proizvodi putem „Trenja“, zahvaljujući poteškoćama i patnjama s kojima se biološki stroj mora suočiti u psiho-zatvoru. Duša je poput smole koju osobnost izlučuje kada je stisnuta.

Karma se kreira jer učinci onoga što je duša živjela unutar utjelovljenja se prenose na onaj sljedeći. Drugim riječima: kvaliteta naših reakcija na životne događaje stvara pozitivnu ili negativnu prtljagu koju nosimo s nama čak i nakon smrti. To znači da se je "nešto" besmrtnog već izgradilo i preživljava smrt samoga fizičkog tijela. Dakle, pojedinac može biti siguran da se kod svake inkarnacije nastavlja rad točno od mjesta gdje je bio prekinut na kraju prethodnog života. Duša nikada ne umire, a inkarnacije se razvijaju prema kontinuumu vrlo sličnom izmjeni dana u našem svakodnevnom životu (dan, noć i onda novi dan).

Viši evolucijski čovjek odluči umjesto toga raditi na sebi dobrovoljno kako bi definitivno kristalizirao svoje "kauzalno tijelo" i zatvorio karmičku suspenziju koja proizlazi iz djela ranijih života. Ne oslanja se na prirodnu evoluciju, već odlučuje ubrzati vrijeme.

Kako raditi u tom pravcu?

Isus je jasno rekao: "Zaista, zaista, kažem vam, ko održi moju riječ, neće vidjeti smrt dovijeka." Jovan 8.51

Isusova riječ uvijek ukazuje na otvaranje Srca. Teoretski, to nije ništa komplicirano, jer se ne tiče primjene bilo koje okultne tehnike; zapravo je dovoljno ... oprostiti neprijateljima. Praštanje prema nekome tko čini nešto krivo uzrokuje spaljivanje karme koja nas veže na tu osobu ili na mjesto. Nije bitno to što neznamo koja je karmička pozadina dovela do susreta s tom osobom U toj određenoj situaciji, jer se oprost mora biti ponuđen a priori. Oprost je balzam koji iscjeljuje i oslobađa od lanaca karme.

U praksi, kao što možete zamisliti, nije tako jednostavno kao u teoriji. Oproštaj je naporan, u nekim prilikama gotovo nemoguć. Bitno je da unutarnje trenje koje se stvara u pokušaju opraštanja nekome doslovno kreira "kauzalno tijelo". To nam omogućuje da se oslobodimo na fizičkoj i na astralnoj razini prije nego što prijeđemo „na drugu stranu“ na kraju inkarnacije. Oproštenje nije moralni čin, već alkemički proces koji nas definitivno oslobađa rešetki psiho-zatvora.

Sveti Pavao potvrđuje u drugom pismu Korinćanima: „Ako je itko u Kristu, on je novo stvorenje; prošle su stare stvari; gle, rođene su nove“ (2 Kor 5,17)

Smrtni dio nas želi reagirati, udariti, osvetiti se ... dok se besmrtni dio čak ne osjeća uvrijeđena. Naša je savjest u sredini: ponekad visi na jednoj strani, ponekad na drugoj strani. U svakom slučaju, svaka minuta koju uspijevamo umetnuti između povrede i naše reakcije je cigla koja služi za izgradnju palače duše.

I na kraju, opraštanje ne znači „ostati i gledati“ pred bezakonja svijeta ili postati žrtva naših mučitelja. Oprost nas ne sprječava da spriječimo određenu situaciju ili da zatvore nekoga. Isus s trgovcima koji su obavljali svoje poslove u hramu sigurno se ne tretirao kao pasivni gledatelji, a ipak vjerujte mi u njegovom Srcu je postojala samo ljubav.

10. Umjetnosti promatranja

  Zašto se posljednja lekcija ovog kratkog "priručnika za bijeg iz zatvora" odnosi na temu samo-promatranja, koja bi se inače trebala očekivati kao prva lekcija? Zato jer je praksa samopromatranja izuzetno jako podcijenjena i degradirana na "preliminarni" rad na sebi, iako je najteža aktivnost za naučiti. Samopromatranje je ujedno i početak i kraj rada na sebi.

To znači da se započinje sa svakodnevnim promatranjem ponašanja biološkog stroja na fizičkoj, emocionalnoj i mentalnoj razini (zapisujući to u dnevnik) i završava se sa poistovjećivanjem s Bogom koji promatra sve stvari koje je stvorio unutar sebe. Govorimo o istom procesu koji postaje sve dublji: generira se promatrač, zatim trajno gravitacijsko središte, a zatim duša ... sve dok se ne identificira s Ja, odnosno sa samim Sebstvom, jedinim velikim promatračem.

Ljudi se općenito ne promatraju, čak ni oni koji kažu da rade na sebi. Znam stručnjake za meditaciju, esenoterapeute, majstore reikia, ezoteričke učenjake ... i svi se ponose time što su na duhovnom putu, ali u stvarnosti ono što nedostaje kod svih je volja za samopromatranje, i za za pitati se: "zašto se ja ponašam na ovaj način? Zašto izgovaram ovu rečenicu? Kakav odnos imam s novcem? Kakav odnos imam sa seksom? " Govorim o volji da se gledam izvana, s poniznošću, s ciljem da vidim vlastite mehanizme. Vidio sam "majstore" sa stotinama studenata koji nisu u mogućnosti da sami otkriju problem koji se tiče novca ili seksualnosti. Problemi koji bi se, međutim, s konstantnim i dugotrajnim promatranjem rastopili u nekoliko godina ili čak nekoliko mjeseci.

Jednom rođeni u okruženju psiho-zatvora, postajemo robovi našeg biološkog 

stroja i ulazimo u hipnotičko stanje koje nas tjera da trčimo unutar "kotača miša", kotača: proizvodi-konzumiraj-crkni, koji se rasprši samo u trenucima u kojima se posvećujemo reproduktivnoj aktivnosti. Ta je aktivnost - dahtanje i znojenje u neugodnim i smiješnim pozicijama - zamišljena kako bi se nove duše mogle rađati i ostati zarobljene u iluziji, pružajući na taj način neiscrpni izvor energije samoj strukturi psiho-zatvora i onima koji su ga izgradili.

Samo promjena paradigme omogućuje nam da vidimo Zemlju kao planet-školu. To je Virtualna stvarnost u koju smo uronjeni i u kojoj se se svaki događaj ne događa "slučajno", već služi da se nešto nauči. Samo ova mutacija vizije bi nam već omogućila da pobjegnemo iz psiho-kaznionice. Bijeg, naravno, nije predviđen, tako da oni koji su krenuli tim putem trebaju dobru dozu volje i snage te nepodnošljivu vjeru u stvarnost koja se skriva iza vanjskog izgleda.

U hipnotičkom stanju, živjeti nekoliko mjeseci ili 90 godina ne čini veliku razliku, ukoliko se hipnotičko stanje može nazvati životom, ali se ne može nazvati "svjesnim životom". Jedan um koji ponavlja niz osobnih mišljenja prikupljenih tu i tamo, gomila emocija uvijek spremnih za okidanje i dobra doza seksualne energije kao dio jedne cjeline još uvijek ne čine "svjesno biće". Prisutnost - samosvijest - na kraju krajeva nije neophodna kako bi se vodio mirni obični život unutar zatvora. Koristeći um, osjećaje i seksualnu energiju, možete učiniti sve što bilo koji drugi stanovnik zemlje uradio, i nitko nikada neće sumnjati da spavate, što znači da niste stvarno živi. Poput zombija među ostalim zombijima, sve dok ostanete poput njih, ne privlačite previše pozornosti.

Praksa promatranja nije atraktivna, ona ne sadrži u sebi ni egzotičnog ni orijentalnog, nema nikakvog udjela niti s meditacijom, niti s protjecanjem "kozmičkih energija" unutar sebe, niti se "kanaliziranjem" nečega ili nekog. Promatranje znači ostati prisutan u sebi dok djelujemo i razgovaramo, u svakodnevnom životu. Prvih nekoliko godina možemo si pomoći vođenjem dnevnika uveče prije spavanja,  potom promatranje postaje sve izravnije, u sadašnjem trenutku; to jest, postajemo sposobni "probuditi se unutar nas samih" baš u trenutku kada postajemo plijen nekog mehanizme. Na primjer, iznenadimo se u trenutku izgovaranja rečenice samo da bismo zaštitili naš ugled ili pokazali da smo inteligentni ili samo kako bi impresionirali osobu s jednim jedinim ciljem kako bi je odveli u krevet. Ako se ne promatramo, ne možemo shvatiti da iza rečenice ili stava se skriva utjecaj koji nas vraćaju natrag na utjecaj naše majke ili našeg oca ili učiteljice u školi.

U samo - promatranju, naša intervencija nije potrebna s ciljem kako bi promijenili ono što govorimo ili činimo. Može se dogoditi da se sama desi neka izmjena, ali se možda i neće dogoditi. U svakom slučaju, volja mora biti usmjerena prema unutra - kako bi ostali prisutni kao svjesni svjedoci - a ne prema van, u pokušaju da se nešto izmijeni. Promjene se mogu dogoditi, ali samo kao nuspojava našeg promatranja. Na primjer, dok promatramo bijes, ne smijemo ga pokušavati zaustaviti (što bi bila specifična vježba), moramo samo pokušati ostati prisutni, bez da nas potpuno poklopi hipnotičko stanje koje je izazvala sama emocija. Međutim, često se događa da se kao "neželjeni sporedni učinak" našeg promatranja, ljutnja se promijeni, povećavajući se ili smanjujući se u intenzitetu.

Samo-promatranje je početna točka bez koje se ne može dogoditi nikakva stvarna promjena. Nije važno koji smo to duhovni put započeli, jer ako ne počnemo s nastojanjem da ostanemo prisutni u svrhu promatranja sebe, mi nastavljamo samo meditirati ili radimo reiki ili bilo koju drugu stvar ... uvijek u hipnotičkom stanju.

Prilikom promatranja našeg biološkog stroja moramo naučiti da sve uzmemo u obzir na neutralan način. Mašina ne radi stvari ispravno ili neispravno; mašina je stroj i napravljena je kako je napravljena. Naš je zadatak promatrati, ne suditi. S vremenom moramo naučiti promatrati sebe kao što bi nas Bog promatrao, suosjećajući se se nama umjesto da nas osuđuje. S vremenom ćemo naučiti voljeti stroj onakav kakav je sada, sa svim svojim mehanizmima, bez očekivanja da se promijeni kako bi bio dostojan naše ljubavi.

S.Brizzi Porta D'Oro