I tako sam se ja odlučio promijeniti!

 Opet sam se svađao sa svojom djevojkom! Kako ju mrzim! Zašto ponavlja uvijek iste stvari? Možda čak i ima pravo, ali na njen ton I način govora me je još više razljutio I počeo sam se tresti kao lud!

Nervozno se oblačim. Evo, ponovno ne uspijevam naći moje cipele "Gdje ste, dovraga?" Obukao sam jaknu, tražim ključeve, niti njih nikako ne mogu pronaći!

Na kraju, pronašavši ključeve, moje cipele, izašao sam iz kuće zalupivši vratima.

Hodam niz ulicu i počinjem osjećati onaj strašan miris. Prokleta šećerana ma zašto sam izabrao živjeti u ovom smrdljivom mjestu? Izvadih cigaretu, upalim je, i duboko udahnem, osijetim kako se nikotin spušta u pluća. Započnem kašljati, nisam se još u potpunosti oporavio od gripe. Shvaćam da nemam baš veliku želju za pušenjem, ali stara navika mi govori da trebam. Trebam? Od kada je cigareta postala obaveza? Udahnem još jedanput i shvaćam da mi se ne sviđa više niti okus. Nekada je cigareta bila veselo društvo, pružala mi je zadovoljstvo, predstavljala je slobodu. Sada koje zadovoljstvo mi daje? Kad sam pod stresom, nervozan, ja zapalim jednu cigaretu i uronim ponovno u ovu rutinu. Baš mi ide na živce sve to!

Bacam cigaretu i produžim korak. Kišilo je nedavno, cesta je mokra i puna lokvi. Prođe jedan automobil, i kao šećer na kraju, i pogodi u centar jednu od lokvi, i opere me kompletno.

Ma odi u *#%§#@...!!

Prije toga sam bio bijesan, ali ovo me je potpuno dovelo do ludila. Brzo sam se okrenuo u pravcu odlaska automobila, želio sam urlati cijeli moj gnjev, ali sam se zabio u stup.

Da, stup me je zaustavio. Međutim moja ljutnja je sada bila beskonačno velika, dim mi je pošeo izlaziti iz ušiju. Da se je netko približio u tom trenutku, ja bih ga ugrizao koliko sam bio ljut.

Rekao sam sebi: "Udahni duboko i smiri se." I tako sam učinio. Jedan udisaj, i potom izdisaj, još jedan udah i izdisaj... i tako dalje.

Nakon kratko vremena moje uši su prestali dimiti. Učinih korak unatrag, pogledah gore i nađem se lice u lice sa znakom na cesti sa kojim sam se sudario. I zamislite, tamo je pisalo: STOP!

Taj veliki bijeli stop na crvenoj podlozi mi je blještio pred očima, a ja pomislih: "Ja stvarno moram zabiti da bih se zaustavio?"

Svaki put kad sam se pokušao boriti s svijetom, svijet je uvijek obavezno odgovorio s udarcem po nosu. Ova i slične situacije dovode do velikog umora, osjećam to čak i kada se odmaram. Život je kao da ste na izdržavanju kazne. Ponekad se čini da se život mora promijeniti, da će se dogoditi nešto novo? Ako se to i dogodi, to će biti u budućnosti, to je žalosna činjenica ovoga prisilnog rada. I tako ja čekam da se nešto dogodi. Iz dana u dan. Čekam ali bolja budućnost nikako da dođe!

Ponovno sam duboko udahnuo i pogledao ispred mene, tek onda sam shvatio da se nešto dešava. Ubrzao sam korak jer sam sam vidio sjenu nekog čovjeka koja je ležala na tlu. Udario ga je auto, i nedaleko se vidio i automobil, koji se zaustavio udarivši znak na cesti. Što mislite da je pisalo na znaku? Točno, upravo to, bilo je napisano STOP.

Odmah sam nazvao prvu pomoć, onda sam se približio čovjeku na podu nadajući se da mu mogu pomoći. Na sreću je bio živ, krvario je iz ruke, ali rana nije izgledala jako ozbiljna. Nedugo zatim je stigla hitna pomoć.

Vraćao sam se kući, šokiran, moja glava je bila puna glasova koji su prićali u jednoglasno i nisam uspijevao shvatiti što su mi htijeli reć.  Jedino što sam mogao razaznati je bilo: "Moraš se promijeniti!"

Počeo sam razmišljati o tome što se dogodilo i shvatio sam da nisam zabio glavu  u znak STOP, možda bi se to dogodilo meni, dvije stotine metara naprijed, trideset sekundi prije. Dakle, tko je postavio taj znak ispred mene? Jeli sam bio zaustavljen iz nekog razloga? Možda je to bio posljednji znak  koji mi je bio upućen kako bih promjenio nešto u mome životu.

Pogledao sam oko sebe i sve se je promijenilo. Nije se više osjećao neugodan miris iz tvornice, nisam osjećao više bijes, vlažnost zraka je bila manje vlažna nego prije i čak se je mogao vidjeti mjesec kako se smiješi na noćnom nebu.

Hodao sam prema kući i putem sam si obećao da moram izvršiti promjenu! Meni je uvijek bilo jako teško oprostiti, ispričati se, zaustaviti se na trenutak i razmisliti o onome što se dogodilo kad sam bio ljut. Te večeri kada sam se vratio kući, zagrlio sam svoju djevojku, i pitao je za oprost. Ona je počela plakati i zagrlila me s tolikom snagom da mi je upravo taj zagrljaj ukazao kako je to najvažnija stvar u životu. Sve te svađe, sav taj bijes, život koji se živi na taj način, nisu važne. Jedino što je bitno je ljubav.

Promjena je počela u tom trenutku, nastavila se i traje još i danas. Život nije lak, nije lako riješiti se starih navika, ali čovjek ima slobodnu volju, popularnu, mogućnost izbora. I tako sam se ja odlučio promijeniti!