VOLADORI

"Šamani drevnog Meksika otkrili su da imamo suputnika koji ostaje s nama cijeli život, grabežljivca koji izranja iz dubina kozmosa i preuzima naš život, hraneći se našom energijom." Ova rečenica koju je izrekao Carlos Castaneda na konferenciji održanoj u Santa Monici 1993. godine natjerala me da shvatim mnoge stvari o ljudskoj nesreći.

Za neupućene, prema Toltečkim šamanima, ljude koji su znali puno, svatko od nas ima svog Voladora, svojevrsni energetski krpelj koji nas napadne kad smo mali i hrani se našom vitalnom energijom do dana naše smrti.

U praksi se to događa ovako: vrlo ste malo dijete i sretni ste vlasnik jaja čiste i sjajne energije. Otvoreni ste za ljude i iskustva, živite ovdje i sada, uzbuđujete se zbog svake sitnice, ne bojite se ničega što nije stvarna prijetnja, ne znate što je prosudba i nemate drugih potreba osim onih primarnih za hranom, zaklonom i ljubavi. Zadovoljni ste onim što imate i ne mučite se negativnim mislima. Praktički bez ikakvog napora vi ste realizirana osoba, Buda, netko tko je već shvatio sve što treba razumjeti o životu.

Ali onda se nešto dogodi. Roditelji, škola, prijatelji, društvo počinju vas "educirati" ili učiti da budete nesretni. Strpljivošću i odlučnošću uče vas da sumnjate u sebe, da se osjećate pogrešno, prljavo, nesposobno, nepotpuno, glupo, loše, grešno. Uče vas da budete oprezni i da prosuđujete bližnjega. Uče vas da onoga što imate nikad nije dovoljno i da uvijek želite više. Uče vas da nikad niste dovoljno dobri onakvi kakavi jeste i da se UVIJEK možete poboljšati (to jest, NIKADA nećete biti dobri ovakvi kao jeste). Uče vas da ne želite ono što je prirodno, poput seksa, pravde i dijeljenja, i da želite beskorisne i štetne stvari poput materijalnih stvari, novca i moći. Uče vas da vaš susjed može predstavljati opasnost i prepreku postizanju VAŠIH ciljeva i da se iz tog razloga protiv njega treba boriti, dominirati i držati na distanci.

Dok se napokon niste socijalizirali i ne popijete to sranje da je život patnja. A jaje užarene energije koje vas je okružilo, prema šamanima koji te stvari vide očima, postaje jadna lokva prigušenog svjetla koja vam jedva prekriva stopala i hrani vas tek toliko da se snađete do dana vašeg odlaska.

Već neko vrijeme se pitam razlog svemu tome. Jer svi mi ljudi, bez iznimke, osim rijetkih primjera koji se u povijesti mogu nabrojati na dohvat ruke, poput Isusa, Bude, dalaj-lame, Nelsona Mandele, svetog Franje, majke Tereze i nekolicine drugih, to činimo sebi i našoj djeci?

Kao što Mauro Scardovelli kaže, mačke to ne čine. Mačke nemaju briga, žaljenja i osjećaja krivnje, ne uče svoju djecu da je vođenje ljubavi grijeh, ne ocjenjuju druge mačke kao šupkove, nesretnike, gubitnike ili debele ljude. Najviše što mogu da učine je da ga ogrebu ako pokušaju pojesti njegove keksiće ili ukrasti mu lijepu macu, ali kasnije, prijatelje kao i prije.

Umjesto da ratujemo iz jedne zemlje u drugu (komadi zemlje na kojima smo povukli zamišljene crte zbog kojih smo spremni umrijeti), masakriramo kako bismo se uvjerili da je naš bog (izmišljeni gospodar koji živi na nebu koji nitko nikad nije vidio) je bolji od drugog i izrugujemo se svojoj braći iz najneočekivanijih razloga: zato što loše parkiraju, jer im je stalo do drugačije nogometne momčadi od naše ili zato što bježe iz ratne zone i usuđuju se tražiti od nas gostoprimstvo u našoj zemlji.

Ali naše, od koga, kad ćemo za 100 godina svi biti mrtvi?

Ipak, svi dobro znamo da najveću sreću osjećamo kad volimo. Svi. Pa zašto se ne bismo mogli riješiti misli zbog kojih patimo i zamijeniti ih mislima prihvaćanja, ljubavi i bratstva?

Kad sam pročitala o Voladoreima, zabljesnulo me moguće objašnjenje.

Prema onome što Castaneda kaže, ta vrlo lukava i visoko evoluirana bića koja dolaze iz dubokog svemira hrane se našom energijom,  posebno energijom koja ima egoističku kvalitetu. Pohlepa, bijes, prevara, pobjeda, žeđ za moći, požuda, očaj, zavist, ogorčenost, prezir, ekscesi svih vrsta. To su stvari koje Voladores preferiraju. Umjesto toga, čini se da mu je od ljubavi, velikodušnosti, empatije, razumijevanja, mira i spokoja im se gade. U ustima im ostavljaju gorak okus, poput pokvarene artičoke. A budući da su ovi svemirski paraziti tipovi snažnog apetita, izumili su vrlo inteligentan način izazivanja u nama emocija s kojima vole nešto marendati:

DAJU NAM SVOJE UM!

Kad smo mališani i naše majke, očevi, prijatelji, učitelji, kritiziraju nas, ponižavaju, izruguju, vrijeđaju, grde da nas kako bi "pomogli nas poboljšati", da nas "nauče živjeti" da nas "obrazuju" ”, Oni nisu pri sebi. Oni su robovi Voladora, koji nas navodi na manipuliranje i uništavanje volje, samopoštovanja i suštine naše djece, tako da se bespomoćno isporučuju svom osobnom Voladoru.

Sve one misli zbog kojih patimo, zbog kojih se osjećamo odvojeno, neprijateljski prema sebi i drugima, zbog kojih se bojimo, zbog kojih želimo stvari koje nikada nećemo imati, zbog kojih mislimo da bismo trebali i mogli biti drugačiji, koje zaslužujemo bolje, da je život sranje, da smo ružni debeli i glupi, da prečesto griješimo, da su muslimani zvijeri, da žene ne znaju voziti, da novac daje sreću, da je Milan sranje ove godine , da su muškarci izdajice, a žene drolje, da su političari lopovi, da će se zemlja srušiti, da mi je majka kuja, ali svekrva više, da bez ormara punog dizajnerske odjeće ne mogu budi sretan, da je moj mobitel važniji od svih osoba koje su pored mene, što se moja vrijednost mjeri lajkovima koje mi daju na Facebooku i tako dalje i tako dalje, jer svaki Volador poznaje svog čovjeka i pronalazi način usaditi misli sranja prilagođene njemu da u njemu pobudi željene reakcije; sve ove misli za koje mislimo da ih stvaramo svojim mozgom i za koje vjerujemo kao da su Biblija, sve su one LAŽI.

To shvatite kad počnete vježbati svjesnost. Meditirate, promatrate se izvana, gledate misli koje prolaze i shvatite da vi niste te misli.

Shvatite to kad počnete uklanjati pažnju sa tih misli (i patnju koju oni uzrokuju) i davati je mislima o prihvaćanju, ljubavi, toleranciji, razumijevanju, zbog kojih se stvarno osjećate dobro (a ne kao da kupujete par cipela, kad izrugujete nekoga ili kad se pobjedi u nogometnoj utakmici, koja su ta zadovoljstva koja traju sekundu i nikad vam nisu dovoljna) i koja su vaše stvarne misli.

Jer, hvala Bogu, i mi imamo um, čak i ako je u 99% slučajeva zamagljen i ušutkan ovim Voladoresima. Zdrav i inteligentan um koji zna da je ono što je zaista dobro za nas SAMO ono što je dobro i za ostatak čovječanstva, za našu majku zemlju i za sva živa i neživa bića koja naseljavaju naš svijet (izuzimajući Voladores). Taj um koji nastaje i uzima snagu kad uspijemo ušutkati unutarnji dijalog, taj konstantni „bla, bla, bla ...“ koji je s nama toliko dugo da smo se s njim poistovjetili.

Inteligencija srca, koju racionalno i znanstveno društvo tako prezire jer je jedino što može dovesti našeg Voladora do smrti, a čovječanstvo do konačnog oslobođenja.

Ona koja nas dovodi do toga da budemo spokojni, u miru, pun ljubavi, empatični, nježni, velikodušni i pravedni; da širom otvorimo vrata, a ne da se zaključamo u kući, da oprostimo, umjesto da kritiziramo, radije da slušamo, nego da govorimo, da otvorimo svoja srca, a ne da imamo nepovjerenja, da radije razumijemo, ne sudimo, da se dijelimo, a ne da se nadmećemo, da se volimo upravo onakvi kakvi jesmo umjesto da da se preziremo i kritiziramo kroz naš kratki život. Sve stvari koje ostaju teške na želucu kod Voladora, gore od ulja jetre  od bakalara.

Da ti Voladoresi stvarno postoje ili su metafora mračnog uma svojstvenog čovjeku, od sekundarne je važnosti.

Ono što je važno je razviti SVIJEST koja nas navodi da shvatimo zbog čega se DOISTA osjećamo dobro, kamo DOISTA želimo ići, što DOISTA želimo postići i TAMO smjestiti SVE NAŠE ENERGIJE. Povlačeći ih iz lažnih ciljeva, koji nam donose samo kratkotrajno i trenutno zadovoljstvo.

Dugo sam o tome meditirala i sa sigurnošću sam shvatila da imam samo dvije stvarne potrebe: preživjeti i voljeti.

Ostalo su gluposti Voladoresa.